Jedna od najneobičnijih građevina koje sam videla uživo jeste Sagrada Familia, čuvenog katalonskog arhitekte Antonija Gaudija. Ova sakralna građevina posvećena slavi Svete Porodice ima i svoju neobičnu istoriju. Započeta 1882. godine kao katolička bazilika u gotičkom stilu da bi desetak godina kasnije Gaudi preuzimajući radove dodao i elemente Ar Nuvo stila. Ova još uvek nedovršena crkva odaje utisak strahopoštovanja, ne samo svojom izuzetnom veličinom i masivnošću, već neobičnim kracima, svakoj od brižljivo obrađenih fasada i portala, kojih ima tri, dok je opšti utisak spoljašnjosti – kombincija tamne čipke i paučine. Interesantna pojedinost vezana za istočnu fasadu koja je posvećena Hristovom Stradanju jeste, da je figura samog Hrista koji je razapet ali nag, izazivala ogromne kontroverze za to vreme.
Umetnikovo životno delo, kako je i sam navodio, neuspešno se gradilo dobrovoljnim prilozima građana koje je i sam arhitekta skupljao. Krajnje neugledan i zapušten, kako je izgledao poslednjih godina svog života, Gaudi je umro 7. jula 1926. godine, tako što ga je udario tramvaj. Najpre je bio identifikovan kao beskućnik da bi ipak posle svega bio sahranjen u kripti svoje Sagrade.
Građevina koja je zasigurno jedan od zaštitnih znakova Barselone nažalost deli sudbinu svog arhitekte. Pre nekoliko godina deo, doduše manji, bio je zahvaćem požarom, a njen završetak je i sam Gaudi, po jednom od svojih nacrta, smestio tek u 2026. godinu.